PROSJEK,

Izujte cipele.




BOX 1




BOX 2




BOX 3




BOX 4




BOX 5


Thnx to.

Thankyou

HoneeyBee visits. :
2877



Pust život je gori nego ništa, a ljudi se opet drže te pustoši.....

...ne vjerujući kako ima išta drugo

27.02.2017.

Fotosinteza.

Vruća ljetna noć,
a ti sama u sobi,
sa slušalicama u ušima
proživljavaš crne rupe.

Okrećeš se na istom mjestu,
stvari su ti ograničile korake,
ali tebi ne smeta,
sretna si,
vruća ljetnja noć.

Pobjegla si sa predavanja
da bi radila ono šta ti se radi,
sama sa svojom muzikom,
stvaraš novi svijet.

Promijenila si put kojim se vraćaš,
kružila po parkovima i ulicama,
tražila inspiraciju pod drvećem,
I našla si je baš u sebi,
tvoj sopstveni plamičak galaksije.

Stvarala si pokretima,
mijenjala boje oko svoje osi.
Živjela si govorom,
bilo je toliko ideja i teorija.
Slušala si očima,
svijet je uvijek imao više dimenzija.

Bila si ti,
a to je bilo dovoljno,
bilo je dobro.

Vrati se svojoj zemlji i oporavi korijenje,
dozvoli da te sunčeva svijetlost dotakne
tamo gdje je najmračnije,
fotosinteza bića.
https://www.youtube.com/watch?v=gw9fKuymA0I

27.01.2017.

Toksidalni.

Pocne tako sto ti zabrane
Da se druzis nekim klincem iz mahale
Zbog njihovih odraslih razloga
Koje ti ne zele ni reci
Jer si ionako nebitan u tome

Zatim ti zabrane metre na biciklu
I gledas djecu koja mogu ici dalje od tebe
S nekim cudnim osjecajem u stomaku

Onda pocinjes primjecivati
Kako prave razliku
Medju djecom kojom se druzis
A ne razumijes zasto
Jer ih jednako volis

Kasnije ti govore da slusas uciteljicu
Da budes miran i poslusan
Niposto da kazes drugacije misljenje
I drzi se najmirnije ucenice u razredu
To je dobro dijete

Kasnije je svaka tvoja zamisao
O tvom odraslom liku
Popracena podsmijehom i nevjericom

Svi tvoji snovi prozvani su glupim
Nepotrebnim i neunosnim
A kada si uporan
Umjesto ponosa dobijes batine

Kupiti ce ti neke jeftine stvari
Da ti zamazu oci i ucine te da
Se osjecas zahvalnim
Na tome sto su ti pruzili
Sebicnim ako pozelis nesto vise
Kako ironicno

Govoriti ce ti sta ces raditi
S kim, koliko i kad
Govoriti ce ti koju skolu da upises
Jer moras biti kopija
Ispunjavati tudje sne i zelje

Pubune ce te dovesti do kazne
Psihijatra za ispiranje mozga
Oduzimati ce ti stvari
Kako jeftina igra

Kasnije ce nastaviti
Biti ces uvijek glup i ismijavan
Napadnut i ugrozen

Svaka tvoja ljubav prema drugome
Nece biti dostojna njihovog snobizma
I ogranicenosti zbog predrasuda

Ali nema veze
Naviknuti ces se odustajati

Pod staklenim zvonom
Gdje ce ti se misli
Sukobljavati jedna sa drugom
Udarati o granice i praviti sve veci eho
Dok buka ne postane previse
Dok ne oglusis
I ne umres

Vise neces htjeti ni pokusati
Tvoje misljenje, sta li je to
Programirati ces se u robota
Jer je tako lakse za prezivjeti

02.01.2017.

Egzistencijalna kriza.

Začudiš se tako jednom
dok sjediš na wc šolji i
napinješ se iz petnih žila,
otkud je došlo, da si ovo sada ti.

Da radiš ono što ne želiš,
zbog sistema kojem ne vjeruješ,
a na koji si prisiljen.

Treba platiti vodovod,
da imaš čime pustiti to govno,
puno prskanog paradajza,
kojekakvih košpica i žilavog mesa.

Začudiš se tako jednom,
čekajući kod doktora da te prozove,
otkud je došlo, da su to svi ljudi.

Da pričaš po navici,
kao tastatura sa predloženim riječima,
jer je tako lakše,
ne moraš misliti, a niti je koga briga.

Treba ubiti vrijeme provedeno zajedno,
ne možeš ih izbjeći, niti oni mogu tebe,
pa hajmo onda filozofirati o vremenu, djevojkama
i ludim zabavama, čisto da zaboravimo
egzistencijalnu krizu.

Začudiš se tako sam sebi,
svijetu i kosmosu,
obrišeš guzicu,
dođeš na red,
i ideš dalje.

27.12.2016.

Kule prijateljstva.

kao mali,
gradili smo sebe kao heroje,
ljude koji će spasiti svijet,
koji će spasiti sebe.

tako mali,
lebdjeli smo nad tratinčicama nade
i udisali sreću u pluća,
udisali život.

hej, sjećaš li se,
cijeli dan bio bi nam kratak,
i uvijek smo imali nekog važnog posla.

ljubav,
voljeli smo se, uglavnom.
nikada nismo osjetili zamor
što provodimo vrijeme zajedno.

a vidi sada;

niti heroja, niti spasa.

odrasli,
hodamo među ljudima koji imaju metar i više,
a osjećamo se nikad manji,
nikad nemoćniji.

prođeš kraj mene,
znaš da mi je drago i znam da ti je drago,
ali kažemo samo ćao,
umorni i u žurbi.
(drago mi je)

vidjeh te neki dan,
stojiš u redu među hrpom ljudi,
a nisam mogla.
prići,
reći da mi je žao,
pitati kako si,
pogledati u oči.

kukavičan osjećaj,
sigurna sam da ti je poznat.

niti je meni tvoje dvorište isto,
niti je tebi moje,
a opet,
sve je ostalo isto.

samo ti želim reći,
hvala što si dijelio djetinjstvo sa mnom.
boljeg partnera za bijeg od babaroge,
nema.

31.10.2016.

mali ljudi i veliki životi

Nema više onih nervoznih nedjelja,
sa nedovršenim zadaćama i redom za kupanje.
Nema ni anksioznih ponedjeljaka,
kada bi roditelji išli na posao, a ti iščekivao da te prozove da odgovaraš matematiku, od koje su ti se stvarali grčevi u stomaku.
Nema ni onih glupih utoraka,
nekakvi bljutavi ostaci ponedjeljka, kada bi uvijek imao najmrži predmet baš taj dan, kao da je proklet.
Ni pomalo olakšavajućih srijeda,
kada bi se osjetio lagodniji miris u zraku što je prošlo već dva dana, i nekako si valjda navikao na tu rutinu. Možda danas ili sutra odete do tetke ili dajdže, možda u kakvu trgovinu pa ti se osvježi jedan dan tvog neprijetnog malog postojanja.
Nema ni četvrtka,
dan kada ti se već sve nakupilo i razmišljaš o sutra, kao da je velika stvar što je petak, i već te hvata nervoza hoćeš li raditi šta zabavno taj famozni jedva dočekan dan ili ćeš ga provesti kao i sve ostale.
Nema ni tog petka,
koji je bio kao i svaki drugi kada bi bio druga smjena, sva sreća ti je bila što nemaš zadaću za sutra, ipak je subota. Ako si prva, možda ti se posreći i izađeš sa kojim prijateljem na pizzu ili odeš kod nekoga, ali samo do 9 jer je vani strašan mrak koji te može pojesti, to malo trinaestogodišnje svetište propalog odgoja.
Nema ni subote,
dana kada bi se čistilo i pralo zavjese, pravio ručak kojeg već neće biti do sutra, umjesto da se uživalo u prirodi sa porodicom ili prijateljima.
I nedjelja će se ponoviti,
kao i svi ostali dani,
besmisao će se vrtiti oko tebe kao muha oko govneta,
a nećeš se ni snaći,
proći će par godina,
i isti smisao će lebdjedi oko tebe,
a shvatiti ćeš da je svaki dan postao isti,
mučniji od prethodnog,
a ta muka neće prestati,
zlo od kojeg si jedva čekao da dođeš kući,
nećeš moći dočekati kada dođe vikend,
i jedva ćeš čekati ponedjeljak
da krenu obaveze i malograđanski život,
ne bi li se uklopio u masu,
zaboravio na svoj očaj i zamijenio ga za tuđi
a šta ti, išta vrijedi?

12.10.2016.

R.K. - Ako

Ako možeš da sačuvaš razum kad ga oko tebe
Gube i osuđuju te;
Ako možeš da sačuvaš veru u sebe kad sumnjaju u tebe,
Ali ne gubeći iz vida ni njihovu sumnju;
Ako možeš da čekaš a da se ne zamaraš čekajući,
Ili da budeš žrtva laži a da sam ne upadneš u laž,
Ili da te mrze a da sam ne daš maha mržnji;
I da ne izgledaš u očima sveta suviše dobar ni tvoje reči suviše mudre;

Ako možeš da sanjaš a da tvoji snovi ne vladaju tobom ,
Ako možeš da misliš, a da ti tvoje misli ne budu (sebi) cilj
Ako možeš da pogledaš u oči Pobedi ili Porazu
I da, nepokolebljiv, uteraš i jedno i drugo u laž;

Ako možeš da podneseš da čuješ istinu koju si izrekao
Izopačenu od podlaca u zamku za budale,
Ako možeš da gledaš tvoje životno delo srušeno u prah,
I da ponovo prilegneš na posao sa polomljenim alatom;

Ako možeš da sabereš sve što imaš
I jednim zamahom staviš sve na kocku,
Izgubiš, i ponovo počneš da stičeš
I nikad, ni jednom reči ne pomeneš svoj gubitak;

Ako si u stanju da prisiliš svoje srce, živce, žile
Da te služe još dugo, iako su te već odavno izdali
I da tako istraješ u mestu, kad u tebi nema ničega više
Do volje koja im govori: Istraj!

Ako možeš da se pomešaš sa gomilom a da sačuvaš svoju čast;
Ili da opštiš sa kraljevima i da ostaneš skroman;
Ako te najzad niko, ni prijatelj ni neprijatelj ne može da uvredi;
Ako svi ljudi računaju na tebe ali ne preterano;
Ako možeš da ispuniš minut koji ne prašta
Sa šezdeset skupocenih sekunda,
Tada je ceo svet tvoj i sve što je u njemu,
I što je mnogo više, tada ćeš biti veliki Čovek, sine moj.

04.10.2016.

Prvi čovjek.

Stao si u moje biće
svom svojom pojavom
i bivanjem.

Svaka misao nosi
dašak tebe,
monolozi koje niko ne čuje,
su sa tobom.

Moja si os,
put oko kojeg se krećem.

Voljela bih upoznati,
četiri strane svijeta tvog,
a sigurna sam,
da bih svaku voljela,
jednako.

Gospodaru srca mog,
ova ljubav je kao najcrnja tamnica
a ja u njoj plamtim.

Nisam znala da se nešto može imati,
a nemati.
Da može biti tako blizu,
a tako daleko.

Ova ljubav prema tebi,
pripala je kradljivcima.
Ovaj pogled upućen samo tebi,
doseže u daljine,
lomi planine i sklanja oblake,
ali ne dopire do tebe.

Kako li je tužno,
ljubavi moja.

Ova sreća koliko i tuga,
izgara,
a nikada da dogori.

01.10.2016.

Nizami

"Od tebe sam udaljena onoliko koliko ti to želiš,
a ako si tužan, pogledaj, i ja sam takođe.
Nema vjetra bez tvoga mirisa,
niti u meni išta pjeva a da to nisi ti,
ni jedno sjećanje u meni nije traga ostavilo
jer je u tebi svo moje biće nestalo...

Ko sam ja?
Jedan prosjak, koji pjeva zbog tebe,voljeni,
tako daleko, blizu, čujes li me?
Od robovanja životu ja sam slobodna,
pa je moja bol takođe i moja sreća.
Jedna utopljenica, žedna u oluji bola i užitka,
jedan noćni slijepac sam ja,
koji se suncu nada...

Moja duša si ti, a ja sam tvoja,
dve duše smo mi, a ipak smo samo jedna,
dve zagonetke, a jedno rešenje za oboje,
da svako na zemlji za drugim pati.
Ovaj put smo deset koraka odvojeni,
premda smo jedno u drugom prepoznatljivi.
Ipak ovdje, što je jedno, mora se kao dvoje pojaviti,
i ne smije se već sada u jedno udružiti.

Nema puta koji tijelo drugom tijelu vodi,
samo duša duši može putovati...
Srce je vječno, jer tebe voli,
smrt je tamo, gdje ti nisi.
Ja ostajem zdravo, dokle god si ti u meni,
jer dio mog vječnog života, to si ti..."

01.10.2016.

Vrijeme i prostor.

Pijesak mog vremena
u staklenoj kapsuli.
Stoji...

Izobličen od sunca
i vanjskog nevremena,
osušen i skoren.
Čeka...

Da ga uzmem u ruke,
raspršim po zraku.
Konačno da se
spoji sa
prostorom.

02.09.2016.

Sitni sati i Želja.

Osjećaš
miris benzina kako putuje
kroz nosnice,
golicajući grlo i utrobu.

Gutaš otrov; crna tekućina.
Plamičak na jeziku
vidljiv samo pod mikroskopom,
ali dovoljan da
zapali
sve
osjećaje
što se
kuhaju
i
prevrću
u tebi,
dovoljan da zapališ dvor
u kojem spava duša.


***************************************


Eh, da ti je golub pismonoša,
pa da raznese sve tvoje riječi
ljudima kojima trebaju.

Da odnese suze rijekama,
pa da postanu oceani,
stanište algi i mrtvozvornika.

Eh, da su ti planine
pa da ih pod bijesom srušiš,
izrmviš na komadiće i
stvoriš od njih novi svijet,
ali ne može.

Kada bi makar mogao
imati objašnjenje
sebe za druge,
sebe za sebe,
uvod i zaključak,
tačku na kraju.

Ali nema ni kraja,
a ni tačke,
ni početka,
ni kraja,
misli su ti isprepletene
i nemaš konstantu
kao ni ovaj pokušaj
da kažeš šta ti je dlanu.

Umiri se sitni duše, nemaš kuda pobjeći.

24.08.2016.

Slabic na kopnu.

Izbjegavam gledati tvoje slike
jer na njima gledas pravo u mene.

Tvoj pogled mi pokazuje istinu,
tezu nego sto ovaj slabic
moze podnijeti
duze od pet sekundi.

Izbjegavam vracati razgovor u prosle datume,
proslo je predugo,
a jos uvijek se ceka na odgovor.

Oh, tvrdjavo moja
u kojoj zelim provesti ostatak svog vijeka,
ne rusi se,
ne krivi se.

Budi postojana makar na dalekom horizontu,
da te imam na krajicku oka.
Trcati cu do tebe,
kao zedan
u sred pustinje sto trci,
docekujuci samo fatamorganu.

23.08.2016.

Pali ratnik.

Koliko ćeš još puta
morati preboljeti
one koje voliš,
odreći se onog čega želiš?

Sažvakati svaku izgovorenu riječ
I ispljunuti je,
kao da ti ništa nije značila?

Koliko ćeš se puta
udarati nogom u guzicu,
jer se ne možeš natjerati sam od sebe?

Hoćeš li nastaviti
lupati glavom od zid,
jer ti danima ništa ne ide od ruke?

Da li će tvoj spušteni pogled jednog dana
značiti poraz
ili mržnju prema svijetu?

23.08.2016.

Lutka za bal.

Imaš potrebu da se sakriješ;
od svijeta i od sebe,
koprcaš se,
tražiš izlaz.

Putuješ kroz vene i arterije,
prelaziš iz komore u komoru,
ali se samo okrećeš u sebi,
prevrćeš,
uzaludno.

Jedini prozor ka vani
su tvoje zamagljene oči,
natopljene vanjskim poplavama.

Tvoji pokušaji da napraviš rupe
kroz koje bi mogao pobjeći
su besmisleni,
previše si slab.

Pružaš ruke ali svi ti dodiri su hladni,
narodna scenska umjetnost,
baš ono što su te učili od malena.

Ali nikad nisu rekli
šta je s onim
unutra tebe,
šta je
ona
mala tačka
što te čini
i što si ti...

Mala molekula duše
koja izgara igrajući dramu.


- marioneta na koncima.


KRAJ

20.08.2016.

Pijesak vremena.

Ponekad imaš osjećaj
da bi rukama
mogao obgrliti svemir,
pomjeriti rijeke i planine, preroviti doline.

Ali to je samo osjećaj,
a ti si samo čovjek
koji ne može ponijeti
ni pola svoje težine tereta
na leđima.


Lezi duše da te mravi jedu,
tvoje tijelo zemljano je.
Za manje od nekoliko tropskih godina,
biti ćeš samo dio prošlosti,
prašina na tlu.


Lebdjeti između prostora bez gravitacije i
gledati kroz neprobojno staklo,
možda je tako najbezbolnije,
ali svaka medalja ima dvije strane.

Sloboda je teret veći od nje same,
najveći paradoks kojem težimo.
Slobodni od svega; tuđeg mišljenja, vjerovanja,
mjesta na kojem spavamo, ljudi koji su oko nas,
ali opet,
slobodni od nas samih; od onog za čijim srcem izgaramo,
od dječijih snova da spasimo svijet i postanemo Superman,
od svih ljepota koje možemo dotaknuti dušom.

Ako je tako, onda ne želim biti slobodan,
želim biti rob svakog tvog dodira,
čak i pod cijenu da postane grub.

Želim umrijeti u okovima,
žigosan od života u kojem si i ti.
Platit ću cijenu života malograđanstva,
pokoriti se politici u koju vjeruješ
samo da mogu usnuti pored tvog spokojnog daha.

Noćas nisam svoj i lupetam puno.

15.08.2016.

Projekt: sreća.

Prati korake svoje duše između strepnje i sumnje;
odgovora se ne možeš sjetiti, možeš ga samo osjetiti.

Kada pronađeš onu tišinu između misli,
tada si pronašao suštinu.

13.08.2016.

Element.

Miljama udaljen od samog sebe,
tražiš kartu za put oko svijeta.

A šta ti vrijedi?
Um je kavez od kojeg ne možeš pobjeći.

Možeš ubiti čovječanstvo,
ali otrov si ti.

Samouništenje kroz arterije;
kongitivni sistem ti je poremećen,
i konačno se predaješ.

Priznaješ da si uništavač,kukavica bez gnjezda.
I šta sa tim?
Sutra se i dalje budiš u istom tijelu.
A paralelni svijetovi su neuhvaltjivi, dijete.

13.08.2016.

Sabina.

skakuces sa slobode na slobodu
izbjegavas ispustiti sidro
ali svakim skokom
postaje tezi teret.

htio bi da lagani korak
zauvijek bude lagan
zaboravljas da jednom
stopalo dodirne zemlju
i da to postaje realnost
a ona nikada ne moze biti slobodna.

realnost trazi odgovornost
a u slobodi je nema
trazi akciju, uzrok, posljedice i reakciju
a sloboda je slobodna.

gusis se sopstvenim sanjarenjem
o neprimjetnom lutanju
ne mozes proci kroz necije srce
a ostaviti ga neokaljanim.

09.08.2016.

Lake droge.

Volio bi da možeš
laganim korakom prelaziti horizonte,
gađati golubove da se opet uzdignu.

Volio bi da se usudiš
očima gasiti tuđu žeđ
a da plavetnilo u njima nikad ne presuši.

Nikada ne možeš dobiti,a da nešto ne daš.
Izgubiš jedan atom, a dobiješ drugi.

Zato smo na kraju,
druge verzije samih sebe,
sačinjeni od drugih verzija,
drugih ljudi,
prepuni kokošinjac,

a vrijeme je mitarenja.

07.08.2016.

Sebičnost.

Igramo se i gubimo,
vječiti luzeri što skakuću po kraju najvišeg nebodera.
Guram te, podapinjem ti nogu;
a ti i dalje držiš ravnotežu i tražiš moju ruku
da ne bih pala.


Pričala sam ti o paralelnim svjetovima
i vremenu,
U kojem smo mi?

- U istom.

Svaki put kada zapnem i primiš me za ruku,
tvoja se raspada.
Sada ti trebaš moju, ali moji prsti su se razišli,
svaki je otišao na drugi kraj svijeta,
i nemam čime da te uhvatim
da ne padneš.


Pružam ti stopalo da se uhvatiš za njega,
ali nemam kontrolu nad tijelom.
Umjesto toga,
dobio si petu u oko.

05.08.2016.

Pičkice

problem je iluzija
koju radije stvaramo
prije nego što
odlučimo biti sretni

mislim, onako istinski
bez xanaxa i hrpe praznih flaša pokraj vrata

možeš presaditi korjenje
zaljevati se hladnom izvorskom vodom
promijeniti mjesto sa kojeg gledaš u sunce
ali tvoje korjenje će uvijek biti tvoje
svaka žilica koja vodi
ravno u tvoj centar
i čini te
to što jesi
ne možeš promijeniti

kada se ljudi konačno prestaju daviti vlasitim rukama?

kolika je to samo gorčina
u nama
da su predrasude postale jače
od nas samih
da su tuđa mišljenja pokretači
naših akcija
da nismo svoji, već neuspjele copy paste verzije
naših roditelja, predaka, sugrađana i tamnih sila
koje nas povlače u dubine labirinta
gdje se vrši samouništenje

život je težak, ali život je lijep

pred njim ne budi slijep,
jer su iluzije zapravo okovovi,
a da budeš slobodan,
moraš ih odbaciti.

sve je zapravo
vrtiti se oko svoje osi,
ponavljati nesvjesno iste korake, iste misli
i sve je paradoksalno,
više dimenzija,
gdje ti preostaje da se snađeš kako najbolje znaš

01.08.2016.

Leptir.

sletio mi je na dlan,
samovoljno,
potpuno predan mojim prstima.

vjera,
sve što je potrebno.

ples na jagodicama,
vrhovima,
nervnim završecima.
svršeci.

kiša,
strah od mokrih krila;
zgrčeni prsti;
suprotan efekt;
polomljena krila i noge;
mrvice skupljene na dlanu.



postojimo li paralelni?
možda reinkarnacija?


nauči me,
molim.

01.08.2016.

Praznina.

polomljene misli,
nedefinisanog oblika,
putuju kroz vrijeme.

360 i sve je isto, sivo i crno.

putuju vječno,
jer velika je dubina.

pustoš,
i pahulje.

a šta je to,
samo još malo prašine
od svega što je ostalo,
neki mali atomi,
spremaju se da izgrade nešto novo.

nema novih riječi,
novih misli.

vrtili smo se,
izgubili ravnotežu i pali,
horizonti su nam pomjereni,
još par okretaja
i vratit će se
kako su i bili,
kao da se...
ama baš ništa...

nije desilo.

30.06.2016.

Mali anđeli.

ti si mali lutak
što skače po svjetovima; a ni jedan nije tvoj.

ti si mali lutak
pozdravljaš svakog osmijehom; a niko nije tvoj.

ti si mali
skakućeš po putu tako bezbrižno; a svi su tuđi.

ti si mali
a u sebi nosiš tako velike misli; koje nemaš s kim podijeliti.

svi ti nude dobro došlicu, ali znaš kada moraš poći
svi su oni nečiji, i moraju se vratiti
svojim svijetovima.

a ti
moraš prestati skakati, sa planete na planetu
sakriti se u prostranstvo bijega,
negdje.

kako li je to?
biti mali lutak,
koračati svim putevima, a nikad svojm?

koliko li još takvih ima,
a ne mogu se pronaći?


da li noću spavate,
ili ste vječiti mjesečari?

26.06.2016.

Pogrešno skretanje.

Došao si kao vreo saharski pijesak,
pržio mi stopala dok sam hodala po tebi.

Bilo je ugodno samo u mraku.

Očekivala sam oluju,
veliki vjetar.

Da te rasprši svuda oko mene,
da nestaneš,
a opet da si tu.

Tako je i bilo.

Jednom na semaforu dok je bilo crveno za mene.
Isto tako još jednom.

Puno puta poslije toga je bilo isto.

Na vozačevom mjestu je sjedio neko drugi.

22.06.2016.

Ljetna noć.

Ležiš u mrtvačkoj posteljini
prozor je otvoren, a roletne spuštene.

Ne dišes, zrak je sparan.

Ne dišeš,
da se ne bi čuli jecaji,
te mučne tišine vriskova
što ti izgaraju grlo.

Vruća ljetna noć.

Sa tvoje lijeve strane čuješ hrkanje.
Kroz prozor čujes lavež psa,
mačije cviljenje.

volio bi da
svi ti
zvukovi
imaju
značenje.

da sakriju zvukove
što odzvanjaju
u tebi
kao zvono
u praznoj katedrali.

Vruća ljetna noć.

Dugih deset godina.
onih prije si se,
samo nadao.

17.06.2016.

Pustinja.

Zapitaš li se
koliko tona kamenja tvoje tijelo može izdržati?

Koliko puta srce može pući?
A koliko zacijeliti?

Koliko kilometara možeš preći,
a ne ostati ni na jednom?

Koliko si puta pogledao u nebo,
a ništa osim beskraja.
Ni ptice.

Poželiš otići na Mjesec,
zabiti glavu u njega
i ne izlaziti.

Kada biraš mrak,
izaberi pomračenje.

Jer znaš,
da se ponekad vide obrisi
onog što je
nekad bilo
ili
onog što je
trebalo

a nije.

Jer znaš,
sve te to
gleda pravo u oči,
zabija ti se
u kosti,
i boli,

vječito.

17.06.2016.

Kvazimodo.

Tvoje ruke nisu s ovog svijeta;
što god uzmeš, uništiš smjesta.

Kakav je osjećaj,
držati slomljenu kost?

Uspiješ iskriviti osmjeh,
zastrašujuća grimasa.

Kako da se ne osjećaš strano?

Čovječuljče,
idi kući.

Tamo je svijet
siguran od tebe.

Voli
iz
daljine.

13.06.2016.

Maglena.

Budi pero na kojem se budim
Da me odneseš u svijet.

Obećavam da ću biti lagana,
laganija od zraka.

Nećeš me osjetiti,
ali biću tu.

Jing tvoga Janga,
Polumjesec tvoje zvijezde,
Karika koja nedostaje.

Sakriću se u tvoju arteriju,
da ti čuvam srce
Obećavam da neću prekinuti dotok krvi.

Možda ponekad osjetiš knedlu u grlu,
samo gledam da li si dobro
Obećavam da neću dugo boljeti.

Ako osjetiš bol u glavi,
to sam samo ja,
Brišem ti brige sa misli.

Možda ponekad provirim gdje se nalaziš,
neće te puno boljeti,
Kao da se samo trepavica okrenula.

Malo sebično od mene,
da ti zauzmem cijelo biće, ali

Samo želim paziti na tebe
i znati da si dobro.

Sklupčati se ispod pazuha
I udisati tvj miris.

13.06.2016.

Morska prašina.

Voljeli bi da je istina,
da se dvije sudbine susretnu.

Šta možeš?

Ko smo mi,
da spajamo dva svijeta?

Svaki ocean smetilište je za duše,
pa tako i mi,
smetilišta samih sebe.

Voljela bih da te vidim i za 100 godina.

Da pronađemo put,
između zemlje,
do pogleda jedno drugog.
Naše duše su lagane,
neka se raspadnu u jedno.

Šapni crviću
neka iskopa pola puta,
da se nađemo na sredini,
očiju izbačenih iz duplji.

I tada ćeš biti najljepše stvorenje,
moja prašina.

13.06.2016.

Bijeli luk.

Mom svijetu - poklanjam svijet:
Svaki jutarnji uzdah istoka, svaki predah zapada,
Milujuće kapljice rose, uraganske ljetne kiše.
Igru pjeskom vremena, da ga slobodno baci u zrak.

Svijetu što pružila sam jedno najbolje,
a hiljadu najgoreg,
dok stoji čvrsto na zemlji, držeći ravnotežu.
što mi sklanja kosu sa lica i govori da će sve biti dobro.

Prošlost u čistoj posteljini,
što leži u polumraku tople sobe,
koja ima miris što imaju samo mirni domovi,
kuće u kojima žive sretne porodice.

U istom tom svijetu,
gdje je smijeh bio samo smijeh,
a smiješio se životu i ljubavi,
rodio se abortus budućnosti.

Tamo su se pričale priče,a još uvijek ne ispričane.
Prsti su se igrali prstima, nezasitni tango.
Pripijene kože, a duša uz dušu,
žmirila se najljepša tišina.

Imali smo kuću, a u kući puna sreća,
Mala Kim Jong Ju i Bruce Lee.
Restoran kineskih supa i akustične noći.
Terarij za mrave, mica maca.

Skrivali smo od njih paranoje,
emocionalne nedosatatke i barijere,
ono kada sam se bojala, a ti mi držao ruke da ne uradim ništa loše

Skrivali smo od njih poglede,
a nikoga nismo tako gledali osim jedno drugo.

Mogli smo se pretvoriti u slabiće,
zagrljeni spavati satima,
praviti čokoladne kolačiće,
iako ne voliš slatko,
igrati karte i dobacivati jedno drugom,
praviti se da smo muž i žena.

Mogli smo se držati za ruke,
dizati u zrak i stojati na prstima,
ljubiti tebe nikad ne bi dosadilo.
Pričati o budućim mamama, budućoj djeci,
Pričati o svemiru i postojanju,
ne pričati.

Živjeli smo u abortusu
sretno
do kraja života
neiživljeni
i
neproživljeni

Nedoživljeni.

10.06.2016.

Zvijer.

Uvijek si hodao sitan, malen i ranjiv.
Hodao si kroz život, suživeći sa svijetom.
A on nikad nije živio sa tobom.

Kada si bio malen, govorili su ti da nisi dorastao nekim stvarima.
Kada si odrastao, govorili su ti da si ih prerastao.

Kada si želio biti veterinar, rekli su da to nije za tebe.
Sva podrška je bila jedna knjiga o psima.
Kasnije si dobio batine jer si pomislio da možeš imati jednog.

Govorili su ti da nisi za neku posebnu školu.
Šta će ti to, nisi kapacitet.
Kakve veza ima tvoj san i entuzijazam, skriveni potencijal?

Tvoji prijatelji su čini da se osjećaš gore.
Vidio si mnoge stvari koje nisi želio vidjeti.
Osjetio ih, palio kožu s njima.
Tvoji ljubavnici su te sputavali.
Umjesto slobode postali su kavez.
Ljubav je postala moranje i ne izlazi dok ti ne kažem.

Niko ti
nikad
nije vjerovao,
pružio ruku.

Sasvim slučajno osjetio si nešto pored sebe.
Malo svijetlo, gleda tačno u tebe.
I smiješi ti se,
gleda u tebe svojom ljepotom i svijetli.
Sve jače i jače,
otkriva se.
I kada si najcrniji, ono svijetli.
I čudno ti je.

Neko je tu; samo za tebe.
I misli da si super.
I sav crn od grijeha, super si.
Jer si to ti.

Provodi vrijeme sa tobom,
skakuće veselo oko tebe.
A ti ne vjeruješ.
Činiš loše stvari jer si tako navikao.
Tvoje misli nisu u slkadu s postupcima.
Sijali su zvjersko sjeme u tebi, oduvijek.
A sada si tu, pred nečim predivnim.
I ne znaš se ponašati.

Tvoje svijeto svijetli slabije,
šutaš ga okolo i tjeraš svojim postupcima.
Nije da želiš tako,
samo ne umiješ drugačije.

Slomljenog srca, slamaš druge.
Uništavaš mostove između
tebe i sreće.
Vraćaš se u svoj kavez,
kukavico.

A i u njemu više nemaš ništa, sve si izgubio.

Izgubio si.

09.06.2016.

Čovjek nečovjek.

nervni sistem ti se okorio, postao si samo drvena skulptura
nekadašnjeg čovjeka. nemaš više osjetila, zar to nije
relaksirajuće?

tvoj duh je izblijedio, sada si samo lagani dah pred smrt, čekaš
Azraila da te pokupi i odvede na smetilište.
ogrbavio si, koljena ti klecaju dok u nemilo doba izlaziš iz
kreveta da obaviš nuždu, kakva ironija. to je sve što je ostalo u tebi, obično sranje.

podočnjaci su sada postelja za tvoju umornu dušu,
ti duše bezimeni što si se našao u toku postojanja,
a nisi ni u prošlosti ni u budućnosti,
u sadašnjosti tek prolaziš,
tiho i nečujno,
kao da te nikad nije bilo,
kao da te nikad neće biti,
kao da nikad nisi.

a jesi.
zapisan u budućnosti dok si još bio u prošlosti,
atom po atom,
vrijeme po vrijeme,
došao si na red,
da stvoriš svoj pčelinjak,
u kojem će svaki ubod da boli,
da ubija i da te gazi,
polako anestezirajući dio po dio.

ni naučen da hodaš, već si pao,
i puzao si,
samo si puzao,
i ništa nisi vidio,
i ništa nisi mogao,
a jesi.

svijet se vrtio oko tebe,a da ga nisi dotakao,
ni lagani povjetarac osjetio,a čeznuo.
čuo si glasove, nježne melodije i uspavanke,
a nisi mogao pustiti glasa,
da te neko čuje.

umiri stope svoje umorni duše,
lezi i dočekaj duše svoje suše,
uskoro će kraj.
smetilište.

06.06.2016.

Gejzir.

dva svemirska broda zure u mene
posudi mi malo svoje prašine
kada se slegne, neka se digne
utopi me u vrtlogu svoje tišine

dva smeđa mjeseca svijetle u mraku
obasjaj mi dušu, kada legne u raku
ja glumiti ću tvoje vragove
zauzvrat pokaži mi tragove

02.06.2016.

Prosjek.

osjećaš se ugodno.
naporan dan zaslužio je izuti cipele i leći smrdljivim nogama u čistu posteljinu.
hiljadu problema zuji oko glave, ali ti ćeš odspavati koji sat. komfort zona.

lagodno ćeš uživati u pričama iz budućnosti, kao da je sve moguće samo ako je izrečeno.
pravit ćete djecu sretno vjenčani, a latice će padati s neba. komfort zona.

biti ćeš štreber dok učiš,
samo zato jer je to formula koja sigurno djeluje u društvu.
ne možeš pogriješiti, plivaš po vodi.
komfort zona.

složit ćeš se s onim što pričaju,
ljudi oko tebe,
što pričaju ono što čuju,
i niko ne razumije i ne shvata,
ali se svi slažu,
jer su izmislili pravilo da tako mora.
komfort zona.

obavijen si nevidljivim pojasom,
baš kao Zemlja,
sačuvan od pomjeranja gravitacije,
pomjeraš svoju prirodu,
sačuvan od bemisla,
upijen u besmisao,
provodiš vrijeme,
gubeći vrijeme,
živiš život,
neživeći,
tuđim pravilima,
tuđim besmislom,
ali ti si dobro,
jer postojiš,
postojan u laži
postojan u konfornizmu

02.06.2016.

Pepelasti

Sjediš i osjećaš se kao najveći luzer na svijetu.
A zašto i ne bi?
Grub prema sebi, osjetljiv prema svijetu.
A šta je to svijet, šta si to ti?
Ležiš nepokretan u bolničkom krevetu.
Imaš 60 godina.
Sve je prošlo.
Ostao si sam.

A šta ti je ostalo?
Olupina od čovjeka.
Gdje ti je duh, duše?
Zar je bilo vrijedno odbaciti svaki atom sebe?

Mislio si da je vijedilo.
Tvoja žrtva za tuđe priznanje.
A šta je ono sad?
Mrtva riječ u prošlosti.
Skamenjene kosti u zemlji.

A isto to, upravo čeka i tebe.


Reading is like love.
There's no way back.